BOKS
19.01.2008., subota
 |
18.01.2008., petak
923 smrtna slučaja
|
U Italiji su na Neuropsihološkoj klinici sveučilišta u Genovi proučavali opasnost od pokušaja gušenja. Došli su do zaključka da su džudaši (a oni najviše rade poluge i gušenja) manje ugroženi od profesionalnih boksača. – Premda kod blokiranja dovoda zraka u mozak uvijek postoji opasnost, dugotrajnih posljedica zbog tih zahvata u džudu je vrlo malo. Od Drugog svjetskog rata do studenoga 2007. godine dokumentirana je smrt čak 923 boksača u profesionalnom boksu. Najviše boksača umire u SAD-u, a potom u Engleskoj, odnosno u New Yorku i Londonu. Podatak je to iz “Journal of Combative Sport” u kojem prate povijest boksačkih smrti još od 1732. Do 80 posto smrti boksača dogodilo se zbog ozljede glave, mozga ili vrata, 12 posto zbog kardioloških stanja te osam posto zbog svih ostalih uzroka. Otprilike 75 posto fatalnih incidenata začeto je u ringu, što znači da je netko bio nokautiran i nije ustao, 25 posto fatalnih incidenata počelo je nakon što je boksač napustio ring, a kod pet posto nije bilo vidljivih znakova pogoršanja sve do tjedna ili više nakon posljednje borbe. Svega toga svjestan je naš najbolji boksač amater Marijo Šivolija koji kaže: – U svakom sportu, a ponajprije u borilačkom, treba znati na vrijeme stati. Na žalost, mnogi nisu otišli na vrijeme, nisu zadovoljili apetite, pa su išli dalje. Ulazili su u ring a da za to psihofizički nisu bili spremni, pa su boksu napravili antireklamu. Za takve, a među njima je i najveći od najvećih (Muhammad Ali), kažu da su u ringu ostali rundu previše. A što je s onima koji u ring ulaze prerano? O tome govori Leonard Pietraj, stručnjak za rad s mladima i trener profesionalca Marija Preskara. – K meni su u dobi od 14 do 15 godina došla dvojica vrlo nadarenih košarkaša koji su svoj sport napustili zbog stalnih ozljeda. U godinu dana kod mene nisu imali nijednu. S djecom i mladeži radimo uz liječničke preglede i zaštitnu opremu, a u borbe ulaze tek kada su spremni. Ako se ne osjećaju dobro, toga dana neće trenirati – kaže Pietraj dodajući da odnedavno u svojoj dvorani ima petogodišnju boksačicu. Djevojčicu su doveli roditelji jer se silno želi boriti. Zar to nije najbolji protuargument teoretičarima neodrživosti boksa? |
Odluka na svadbi
|
Drviš kaže da tijekom karijere nije želio razmišljati o štetnosti sporta kojim se bavi. Mavrović je razmišljao već na startu, ali ga je ohrabrio susret s jednim običnim čovjekom. – Kad mi je bilo 16 godina i spremao sam se za neko juniorsko prvenstvo, na jednoj svadbi upoznao sam obična čovjeka i izrekao mu svoju dvojbu: “Boks je opasan, ne znam bih li se time trebao baviti?”. Čovjek mi je odgovorio: “Ne budi lud, nemoj odustati. Ja se već 15 godina penjem na stupove, postavljam visokonaponsku struju. Vrlo često stepe me struja, već sam lud od toga. No, ne poznajem nijednu profesiju koja je potpuno bezopasna”. Tako je Željko ostao u boksu i postao slavna Šaka sa Srednjaka. Shvatio je da je vrhunska utreniranost najbolji štit od ozljeda. I naš proslavljeni majstor slobodne borbe Mirko Filipović imao je svoje dvojbe, no zdravlje je čuvao treningom izdržljivosti i snage dovedenim do savršenstva. Cro Cop stoga zna kazati: – Ono što laicima sa strane izgleda za život opasno za vrhunski je utreniranog čovjeka rutina. Dakako, nikad nije jednako opasno igrati nogomet i boriti se u kavezu, no za vrhunski spremnog borca opasnost je u borilištu minimalna – kaže čovjek koji je protiv Gonzage ovog proljeća doživio stravičan nokaut. No, slobodna je borba po mišljenju mnogih bezopasnija od onoga čime se Mirko prije bavio (K-1 verzija kick-boxinga), ali i od profesionalnog boksa. Amaterski boks je zaštićeniji jer borci u ringu imaju kacige. U olimpijskom te-kvon-dou pak, osim kaciga, imaju i zaštitni pojas s prednje strane torza. To su sigurnosni standardi koje je tražio Međunarodni olimpijski odbor i bez kojih ova dva borilačka sporta danas ne bi bila olimpijska. Organizacije koje se bave priređivanjem borbi u takozvanoj mješovitoj borilačkoj vještini (MMA – mixed martial arts), a najjače su Pride i UFC, ponose se time što u slobodnoj borbi donedavno nije bilo žrtava. No, prije dva tjedna preminuo je jedan američki borac, pa se pokrenula rasprava koliko je MMA doista opasan. Iz podrobnih analiza proizašlo je da je slobodna borba manje opasna od boksa jer ima manji broj nokauta, a time i manji rizik od traumatična djelovanja na mozak. Doduše, kada je u pitanju slobodna borba, često se mogu čuti sljedeći komentari: – Oni polugama pokušavaju jedan drugome slomiti ruku ili nogu! Oni guše jedan drugoga sve do nesvijesti! |
Posljednja opasnost
|
Za Drviša bi nedjeljna borba u Perthu, s Australcem Greenom, mogla biti posljednja konkretna opasnost za njegovo zdravlje. No, zapravo, nikad se ne zna kada se kasnije u životu može pojaviti neurološki problem kao posljedica svih udaraca primljenih u karijeri. U boksu jest manje smrtnih slučajeva nego u sportovima kao što su biciklizam, padobranstvo, motociklizam i jahanje, no zato su trajne ozljede mozga veće. U Britanskoj medicinskoj asocijaciji tvrde da su bivši boksači podložniji ubrzanijem starenju mozga i bolestima mozga kao što su Alzheimer i Parkinson. Mnogi su borci osudili Drviša što pljuje po tvrdoj korici kruha koju jede i po sportu koji ga je učinio uspješnim i poznatim. Stipe pak na to uporno ponavlja: – Ne pljujem ja po boksu, već samo kažem da boks nije zdrav i da nema veze s plemenitošću. Štoviše, ja sam boksu iznimno zahvalan jer sam njime riješio vlastitu egzistenciju. S javnom kritikom Drviševa stava prvi se javio Željko Mavrović, bivši europski prvak. Hrvatski je Irokez, kaže, pronašao ono što je u boksu plemenito. – S pomoću boksa, koliko god to zvučalo proturječno, pronašao sam vlastitu duhovnost. Do nje i ne možeš drukčije nego kroz fizičku stvarnost. Hoćeš li biti drvodjelja kao Isus ili boksač, svejedno je, jer fizička bol i odricanja za mnoge su bili put do duhovnosti. Na Istoku su gotovo sve meditativne discipline proizašle iz borilačkih vještina. Bolom, odricanjem i neugodnim situacijama došao sam do vlastitog duhovnog odredišta. Mavrović upozorava Stipu da život poslije sportske karijere zna biti suroviji od onoga u ringu. – Sada ga još tetoše, maze jer je prvak, no sutra to neće biti slučaj. Baš me zanima kako će se postaviti kada mu netko nešto ne plati ili ga prevari u poslu. Ponekad je disciplina življenja i poslovanja puno opasnija od sporta te i sam katkad kažem: “Joj, da mi se vratiti u sport”. Kad si sportaš, nemaš ni brige ni odgovornosti jer oko tebe postoji tim ljudi, a tvoje je samo da odradiš dva treninga na dan. |
Plemenita vještina u nokdaunu
|
Rekavši što uistinu misli o boksu, jedini aktualni boksački svjetski prvak među Hrvatima uzburkao je duhove. Stipe Drviš tvrdi što i većina protivnika borilačkih sportova – boks nije plemenita, već gladijatorska vještina i sredstvo za zarađivanje za život. Takav stav ide u prilog moralistima koji kažu da je bogohulno baviti se nečim što legalizira namjeru da se suparnik ozlijedi. – Boks nije zdrav sport i premda ga zovu plemenitom vještinom, nema veze s plemenitošću. Kako uopće plemenito može biti 12 rundi primati ili zadavati udarce u glavu? Dogodi li se izljev krvi u mozak, jedan udarac može te učiniti invalidom. Još je Stipe dodao da mu je već puna kapa svega, da želi normalno živjeti. – Kada sam shvatio kakvi se ljudi vrte oko boksačkog biznisa, zgadilo mi se. U boksačkom miljeu puno je ljudi negativne energije, puno je “bandi”. Prošao sam sve i nitko mi ne može reći da je sve čisto. Srećom, snašao sam se u tome i izvukao najbolje, a sve je moglo za mene i lošije proći. Bit ću najsretniji čovjek na svijetu kad se prestanem baviti boksom, a taj je trenutak vrlo blizu. |
17.01.2008., četvrtak
HRVATSKA U KONOPCIMA
|
Fritzie Živić 1940. godine nakon 15 rundi pobijedio Henryja Armstronga i postao prvak u velter kategoriji George Chuvalo Prvu je borbu za naslov svjetskog prvaka u WBA verziji izgubio od Ernija Terrella 1965., no svijet ga najviše pamti po velikoj borbi i porazu od Muhammada Alija Mate Parlov Profesionalac je postao 1974., a četiri godine kasnije postao je svjetski prvak u poluteškoj kategoriji pobjedom nad Miguel Angel Cuelhom. Naslov je izgubio od Marvina Johnsona Marijan Beneš U borbi za svjetsku krunu u polusrednjoj kategoriji 1980. godine pobijedio ga je Ayub Kalule Renato Cornett Rođeni Varaždinac prvu je borbu za naslov prvaka svijeta u superpero kategoriji izgubio 1993. godine od Jimmija Bredahla. Pokušao je opet šest godina kasnije u lakoj kategoriji, no opet je izgubio, ovaj put od Paula Spedafora Branko Šobot Pokušao je 1998. godine osvojiti naslov svjetskog prvaka u supersrednjoj kategoriji protiv Joea Calzaghe, no nije uspio Željko Mavrović U borbi za titulu svjetskog prvaka izgubio je na bodove od Lennoxa Lewisa 1998. godine |
SVI USPJEŠNI HRVATSKI BORCI
|
Parlov je bio osmerostruki prvak Jugoslavije, peterostruki prvak Balkana, dvostruki europski prvak, jednom amaterski svjetski prvak, olimpijski pobjednik, a profesionalni prvak svijeta postao je 1974. godine Borba za titulu svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji Stipe Drviša u Oberhausenu podsjetila je ljubitelje boksa na prijašnje pokušaje hrvatskih boksača da stignu do krova svijeta. Oni koji manje prate boks sjete se odmah Mate Parlova, no bilo je još hrvatskih boksača ili onih hrvatskog porijekla koji su se borili za svjetsku titulu. Idemo redom. Priča počinje još prije Drugog svjetskog rata. Fritzie Živić, rođen kao Ferdinand Henry John Živić, boksao je za SAD, no sin je oca Hrvata i majke Slovenke. Imao je još četvoricu braće, zajedno su bili poznati kao "Borbeni Živići". Imotski Puljanin Mate Parlov nesumnjivo je najveći hrvatski amatersko/profesionalni boksač svih vremenaFerdinandov brat Jack osvojio je olimpijsko zlato 1920. godine u perolakoj kategoriji. Ferdinand je imao profesionalne ambicije. Na krov svijeta u velter kategoriji popeo se 1940. godine. U Madison Square Gardenu na bodove je nakon petnaest rundi pobijedio velikog Henryja Armstronga. Pobjedio je Armstronga i u revanšu godinu kasnije, no izgubio je naslov iste godine od Freddija Cochrana. Više nije napadao svjetske titule. Dvadesetak godina nakon Živića za titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji borio se kanadski Hrvat George Chuvalo. Sin je hrvatskih roditelja Stephena i Cate, a odrastao je u Torontu. Kao student bio je najbolji amaterski boksač u Torontu, a ubrzo je postao i prvak Kanade u teškoj kategoriji. S nadimkom "Boom Boom" Chuvalo je zaplovio profesionalnim vodama 1956. godine. Prvu je borbu za naslov svjetskog prvaka u WBA verziji izgubio od Ernija Terrella 1965., no svijet ga najviše pamti po velikoj borbi s Muhammadom Alijem godinu kasnije. Ali je pobijedio, a Chuvalo ipak u bogatoj karijeri nije uspio osvojiti svjetski naslov. Koncem sedamdesetih godina briljirao je Mate Parlov. Osmerostruki prvak Jugoslavije i peterostruki prvak Balkana dva je puta bio europski prvak, jednom amaterski svjetski prvak, a na Olimpijskim je igrama u Münchenu 1972. godine osvojio zlato. Profesionalac je postao 1974., a četiri godine kasnije postao je svjetski prvak u poluteškoj kategoriji pobjedom nad Miguel Angel Cuelhom. Naslov je izgubio od Marvina Johnsona, koji ga je pobijedio i u uzvratu. Marijan Beneš na domaćoj je sceni osvojio sve što je mogao, no u borbi za svjetsku krunu u polusrednjoj kategoriji 1980. godine pobijedio ga je Ayub Kalule. Renato Cornett, australski Hrvat rođen u Varaždinu prvu je borbu za naslov prvaka svijeta u superpero kategoriji izgubio 1993. godine od Jimmija Bredahla. Pokušao je opet šest godina kasnije u lakoj kategoriji, no opet je izgubio, ovaj put od Paula Spedafora. Branko Šobot pokušao je 1998. godine osvojiti naslov svjetskog prvaka u supersrednjoj kategoriji protiv Joea Calzaghe, no nije uspio. Ljubiteljima boksa još je u sviježem pamćenju poraz Željka Mavrovića u borbi za titulu svjetskog prvaka od Lennoxa Lewisa 1998. godine. |
16.01.2008., srijeda
ALO BRAĆO VRAĆAN SE U FORMU
|
Zdravo svima počinjem opet pisat o svemu sta vas zanima o boksu. drago mi je sta ste mi posjećivali blog ali sad će bit puno zanimljivih tema i sadržaja. VOLIO BIH SE POHVALIT DA ME TRENIRA PRVI SPLICKI TRENER BRANKO. |
08.02.2007., četvrtak
BOKS
 |
BOKS
|
Boks je borilački sport u kojem se protivnici slične tjelesne težine udaraju šakama na kojima su podstavljene rukavice. Borba se odvija u ograđenom pravokutnom ringu, u 3 do 15 rundi od po tri minute borbe. Cilj borbe je protivniku uputiti što više udaraca u dijelove tijela iznad pojasa (glava, torzo) te pri tome izbjeći protivnikove udarce. Može se pobijediti nokautom (oznaka KO, od engleskog izraza knock-out), tj. kada se protivnik nakon što je bačen na tlo ne uspije ustati u tijeku deset sekundi, tehničkim nokautom (oznaka TKO), tj. kada jedan borac nema snage nastaviti borbu, ili se pak pobjednik određuje odlukom sudaca poslije dogovorenog broja rundi. Zbog činjenice da u boksu nije dozvoljeno protivnika udarati dok je na podu, te da postoje stroga pravila u koji dio tijela i na koji način se smije udarati protivnika, boks se često naziva i 'plemenitom vještinama. KRATKA POVJEST BOKSA Kroz povijest su borbe dvoje ljudi šakama radi dokazivanja premoći i snage poznate od samih početaka civilizacije. Pravila su se pri tome bitno mijenjala, od načina i trajanja borbe, korištenja rukavica, načina suđenja itd. Često su te borbe bile brutalne pa čak i smrtonosne. Prva boksačka pravila novijeg doba potječu iz Londona, gdje je su u 18. stoljeću zabilježena pravila koja su definirala prostor za borbu, zabranjivala udarce glavom te udarce ispod pojasa i sl. Godine 1867. je IX. Markiz od Queensberrya objavio sistematizirana pravila borbe po ugledu na ta Londonska pravila, te se danas ta 'Queensberry' pravila smatraju prvim službenim boksačkim pravilima. Ta su pravila propisala runde trajanja tri minute, propisala veličinu ringa, zabranila udarce ispod pojasa i druge nesportske udarce, te donijela glavninu pravila koja vladaju i danas u boksačkom svijetu. Danas razlikujemo dva osnovna pravca boksa: amaterski (često nazivan i olimpijski) boks koji se prakticira na olimpijskim igrama, te profesionalni boks, kojim upravlja nekoliko različitih boksačkih federacija. Svaka federacija postavlja svoja specifična pravila vezana uz rangiranje boksača i načine osvajanja titule prvaka, iako su sama boksačka pravila u osnovi vrlo slična ili čak identična. BOKSTAĆKA OPREMA Osnovna boksačka oprema su boksačke rukavice i bandaže za ruke. Bandaže su zavoji kojima se oblaže šaka da se učvrste kosti i spriječi ozljeda prilikom udaraca, a rukavice dijelom amortiziraju udarac i sprječavaju ozljede kao što su ogrebotine i sl. Rukavice imaju propisanu težinu za natjecanja po pravilima pojedine boksačke federacije. Borba se odvija u ograđenom ringu, propisane veličine ovisno o federaciji. Boksači u amaterskom boksu moraju biti odjeveni u sportski dres, te nositi boksačku zaštitnu kacigu, koja ima funkciju sprječavanja jačih ozljeda. Ipak, kaciga ne štiti od činjenice da je prilikom udarca mozak udarenog boksača izložen kontuziji, odnosno udaranju o stijenke lubanje zbog potresa glave. Također, kaciga ne štiti bradu boksača koja je također izložena direktnim udarcima. Boksači u profesionalnom boksu ne nose kacige, niti moraju imati dres na gornjem dijelu tijela, već su najčešće iznad pojasa nagi. BOKSAĆKA PRAVILA Osnovni cilj bokačke borbe je zadati što više udaraca protivniku a pri tome primiti ih što manje. Dobro plasirani snažni udarci mogu protivnika i oboriti s nogu. Protivnika na podu nije dozvoljeno udarati, već on dobija vrijeme od 10 sekundi za oporavak i eventualni nastavak borbe. Udarci su dozvoljeni samo u gornje dijelove tijela, iznad pojasa, i to samo s prednje strane. Svaki dobro plasirani udarac se boduje, te ti bodovi u slučaju da oba borca dočekaju kraj zadnje od predviđenog broja rundi na nogama, određuju pobjednika. Boksački meč najčešće prati više sudaca, jedan u ringu koji osigurava poštivanje pravila za vrijeme borbe, te tri ili više njih (najčešće neparan broj, da se izbjegne podijeljena odluka) oko ringa koji prate borbu i boduju udarce. Meč se odvija u rundama od po tri minute. Broj rundi varira, u amaterskom boksu se boksa u tri runde, a u profesionalnom od 5 do 12 rundi. TEŽINSKE KATEGORIJE Da bi se osigurala ravnopravnost borbe, boksači se natječu u težinskim kategorijama. Najčešće se koriste slijedeće težinske kategorije, poredane po težini boksača: Papir, do 48 kg Muha, 48-51 kg Bantam 51-54 kg Perolaka, 54-57 kg Laka, 57-60 kg Poluvelter, 60-64 kg Velter, 64-69 kg Srednja, 69-75 kg Poluteška, 75-81 kg Teška, 81-91 kg Superteška, 91 kg + Za kadete i žene se koriste nešto drugačije kategorije: Igla, do 46 kg Papir, 46 - 48 kg Muha, 48 - 50 kg Polubantam, 50 - 52 kg Bantam, 52 - 54 kg Perolaka, 54 - 57 kg Laka, 57 - 60 kg Poluvelter, 60 - 63 kg Velter, 63 - 66 kg Polusrednja, 66 - 70 kg Srednja, 70 - 75 kg Poluteška, 75 - 80 kg Teška, 80 - 86 kg BOKSAĆKA TEHNIKA Postoji više osnovnih načina boksačke borbe. Osnovni boksački stav predviđa stoj u raskoraku, te ruke postavljene u visini ramena sa šakama ispred glave kao štit. Ta postavka ruku se naziva gard. Postoji i više vrsta udaraca kao što su kroše (udarac od dolje prema gore, načešće u bradu protivnika), zatim direkt, aperkat, poludirekt, itd. Prilikom borbe borci zauzimaju različite položaje jedan prema drugom ovisno o stilu svakog borca, pa je tako poznata borba sa odstojanja kada su borci udaljeni jedan od drugog za dužinu ruke i više, ili npr. borba u klinču, kada su borci u neposrednoj blizini jedan drugog. Borac ovisno o položaju odabire najučinkovitije udarce i načine obrane. U boksačkoj tehnici važan je i rad nogu, kojim se borac može brzo premještati u povoljniji položaj, te obrambeno umijeće izbjegavanja udaraca poznato kao eskivaža. Ipak, osnova svakog boksača prije svega mora biti brzina i snaga udaraca koje je u stanju uputiti prema protivniku. AMATERSKI BOKS Amaterski boks se često naziva i olimpijskim boksom, zbog činjenice da se pravila te verzije boksa koriste i na Olimpijskim igrama. Boksači obavezno nose kacige, te dresove (majice). Rukavice su u amaterskom boksu označene bijelom trakom na prednjoj strani, a boduju se samo udarci tim dijelom rukavice. Gotovo svi boksači počinju svoju karijeru u amaterskom boksu, te tek nakon dokazivanja u toj kategoriji prelaze u profesionalce. POZNATI AMATRESKI BOKSAĆI U amaterskom boksu najveći je doseg pobjeda na Olimpijskim igrama. Najuspješniji olimpijci svih vremena u boksu su tri boksača koji su uspjeli osvajati zlatne medalje na trima različitim Igrama, a to je do sada pošlo za ruku trojici boksača: Mađaru László Pappu u periodu 1948 do 1956, te Kubancima Teófilo Stevensonu u periodu od 1972 do 1980 te Félix Savónu u periodu 1992 do 2000 godine. Iako nije sporno da je profesionalni boks bitno kvalitetniji, nitko ne dvoji da su i brojni amaterski boksači pokazali snagu i vještinu vrijednu divljenja. Čak postoje mišljenja da bi spomenuti Kubanci Stevenson i Savon bili vrlo uspješni profesionalci, u slučaju da su se ikad odlučili na profesionalnu karijeru. Međutim, važno je reći da bi svakako i netko od profesionalaca mogao ponoviti njihove dosege da su ostali u amaterskom boksu, jer je veliki broj boksača koji su kao amateri bili olimijski pobjednici, da bi kasnije zablistali i kao profesionalci. Primjer takvog boksača je recimo Cassius Clay (kasnije poznat kao Muhammad Ali), osvajač zlata na Igrama u Rimu 1960 koji je nakon amaterske karijere bio i višestruki svjetski prvak u profesionalnom boksu. Od hrvatskih boksača najviše se istaknuo Mate Parlov, koji je bio i olimpijski pobjednik te kasnije profesionalni prvak svijeta u poluteškoj kategoriji po verziji WBC. PROFESJONALNI BOKS Profesionalni boks se smatra najvišim stupnjem boksačkog razvoja jednog boksača, te se općenito prvaci u profesionalnom boksu smatraju i najboljim boksačima uopće. Glavni cilj svakog profesionalnog boksača je kroz niz borbi s ugovorenim protivnicima ostvariti što bolju poziciju na rang listi federacije za koju se natječe, steći tzv. status izazvača koji mu onda omogućava borbu s aktualnim prvakom u toj federaciji. Pobjedom nad prvakom izazivač stječe status prvaka, najčešće simboliziran zlatnim pojasom te federacije. Poraz u borbi za prvaka najčešće znači i gubitak mjesta na rang listi, i gubitak šanse za borbu za naslov, barem dok se boksač ponovno ne dokaže kroz druge mečeve. Veliki je broj boksača koji su ostali upamćeni po svojim borbama, iako se karizmom kao najveći među njima često ističe teškaš Muhammad Ali. Mnogi će ljubitelji boksa međutim svoje glasove dati npr. teškašima Joe Frazieru, Mike Tysonu, Lenox Lewisu ili možda boksačima u lakšim kategorijama kao što su bili Sugar Ray Leonard ili Oscar POZNATE BOKSAĆKE KATEGORIJE Profiesionalnim boksom upravljaju boksačke federacije, koje preko svojih promotora sastavljaju liste izazivača i dogovaraju borbe za naslov. Nažalost, u šumi različitih federacija prosječni se ljubitelj teško snalazi, i ponekad nije jasno koliko je neka titula 'svjetskog prvaka po verziji XY' zaista relevantna. Ipak, među brojnim federacijama se ističu kao najpoznatije i jedine relevantne: World Boxing Association (W.B.A.) World Boxing Council (W.B.C.) International Boxing Federation (I.B.F.) World Boxing Organization (W.B.O.) International Boxing Organization (I.B.O.) BOKS I STAV JAVNOSTI Boks kao sport je često bio predmetom kritika onih koji smatraju da taj sport prije svega potiče agresivnost, te da je u osnovi vrlo grub i opasan sport koji je u stvari legalizacija ulične tuče. Pristalice boksa tvrde da je riječ o plemenitoj vještini, te da boksač iako direktno napada protivnika ujedno prema njemu gradi i duboko poštovanje i sportski duh, te da je bolje agresivnost prakticirati u sportu nego li u drugim područjima ljudksog života i rada. Postoje i brojne medicinske analize koje pokušavaju dokazati utjecaj boksa na zdravlje sportaša. Iako je statistički broj smrtnih slučajeva u boksu daleko rjeđi nego li kod nekih drugih uobičajenih sportova (konjički sport, padobranstvo, ronjenje, planinarenje, automobilizam itd.) protivnici boksa tvrde da udarci u glavu prilikom svakog meča u stvari dovode do niza potresa mozga te da kao takvi trajno oštećuju živčani sustav boksača. Sa druge strane, boksački stručnjaci tvrde da je u slučaju pravilnog treninga i pripreme boksača prije borbe rizik po zdravlje minimalan, odnosno čak i manji nego li kod nekih drugih sportova. Ipak, u nekim je zemljama boks kao sport zabranjen, neke zabranjuju organizaciju profesionalnih borbi i sl. |
Poznati Hrvatski boksaći.
 Stipe Drviš (8. 6. 1973., Makarska) Višestruki državni prvak, reprezentativac. Boksom se počeo baviti 1992. g. u BK "Pula" (Pula) za koji je osvojio 6 puta naslov prvaka Hrvatske. U amaterskoj karijeri nastupio je na OI 1996. i u jakoj konkurenciji osvojio 5. mjesto. Na Mediteranskim igrama 1997. osvojio je 2. mjesto. 1998. osvajač je Svjetskoga kupa. Tijekom amaterske karijere ostvario je točno 100 borba od toga 90 pobjeda. Od svibnja 1999. nastupa kao profesionalac u poluteškoj kategoriji. Od tada je imao 26 borba i u svima je pobijedio, a 11 ih je završio nokautom. U profesionalnoj karijeri postao je Međunarodni prvak Njemačke 2000. g., što je ostao do naslova Interkontinentalnog prvaka po IBF verziji krajem 2002. g. 8. II. 2003. na meču u Berlinu, osigurao je naslov Prvaka Europe u poluteškoj kategoriji svladavši Talijana Silvia Branca u 12 rundi. 12. VII. 2003. g. u izuzetno teškom meču pobijedio je u 12 rundi izazivača na Europsku i Interkontinentalnu titulu Kamela Amranea, a 18. XI. 2003. Francuza Olivier Bearda TKO-om u 6. rundi. Trenutno živi u Hamburgu gdje boksa za "Universum Box-Promotion" - trener Michael Timm. U Dortmundu 8. V. 2004. u dvorani Westfalen, uvjerljivo je obranio naslov europskoga prvaka u meeu protiv Ukrajinca Konstantina Šveca.  Željko Mavrović (Zagreb, 17. II. 1969.) Bio je član BK "Metalac" iz Zagreba, BK "Lokomotiva" iz Zagreba i BK "Rijeka". Nastupio je na OI 1988. i 1992. godine. Od 1993. nastupa kao profesionalac. Pobjedivši klasičnim nokautom u desetoj rundi Francuza Christophea Bizota, profesionalni prvak Europe u teškoj kategoriji postao je 1995. U siječnju 1998. dragovoljno se odrekao titule europskoga prvaka. Do tada je imao 28 profesionalnih mečeva i u svima je pobijedio. U meču za naslov svjetskog prvaka u verziji World Boxing Councila (WBC), 26. IX. 1998., poražen je po bodovima u 12 rundi od Lennoxa Lewisa. Nedugo nakon toga povukao se iz boksa. Državnu nagradu športa "Franjo Buear" dobio je 1995. godine.  Mate Parlov(16.11.1948. Split) Član BK Pula. Nastupao u poluteškoj kategoriji. Višestruki je državni prvak (1967. - 1974.). Zlatne medalje osvojio je na OI 1972., SP 1974. i EP 1971 i 1973. U konkurenciji profesionalaca prvak Europe postao je 1976., a prvak svijeta po verziji WBC 1978. godine. Ivan Prebeg(Josipdol, 22.9.1933. - Zagreb, 29.6.1995.) Član boksačkih klubova Metalac (Zagreb), Stade Municipale de Courbevoie (Pariz) i TSV Schwaben (Augsburg). Od 1960. do 1972. nastupao kao profesionalac. Titulu profesionalnoga prvaka Europe u poluteškoj kategoriji osvojio 1969. u borbi s Velšaninom A. Avothom, a izgubio je 1970. u borbi s Talijanom P. del Pappom. Imao 52 profesionalna meča (41 pobjeda, 1 neriješen, 10 poraza). |
12.01.2007., petak
 |
07.01.2007., nedjelja
Luis obranio tron
|
Britanac Lenoks Luis odbranio je titulu svjetskog šampiona teške kategorije savladavši u Las Vegasu izazivača iz Novog Zelanda Davida Tuu. Luis je do pobjede došao poslje 12 rundi jednoglasnom odlukom sudaca: Čak Đampa 118:110, Dejv Moreti 119:109 i Džeri Rot 117:111. Meču je prisustvovalo 12.000 gledalaca koji nisu bili zadovoljni onim što su vidjeli. Boksaći su samo na momente prikazali ono što boks čini jednim od najatraktivnijih sportova. Luis je održao na pristojnoj distanci 18 cm nižeg Tuu. Jednostavno, nije želio riskirati i ćekao je da meć dobija na poene. Najčešće je ljevom rukom precizno pogađao izazivača, ne dozvoljavajući mu da se približi i uđe u klinč, gde je Tua izuzetno opasan. Meč je protekao bez ijednog nokdauna i to najbolje govori o žestini borbe. Tua je samo dva puta, u drugoj i četvrtoj rundi, snažnije pogodio šampiona ljevim krošeom po kome je poznat. Luis je veći dio meča plesao po ringu neodoljivo podsećajući na Muhameda Alija. Direktima je sakupljao poene, što se na kraju pokazalo kao ispravna taktika. Luis je u toku meča od 674 pokušaja 300 puta uspjeo da udari u glavu ili tijelo Tuu, koji je bio daleko neuspješniji. Tua je od 413 pokušaja plasirao samo 110 udaraca. Nedovoljno da bi postao šampion. Interesantno je da je od 674 pokušaja Luisa čak 527 bilo pokušaj udarca ljevim direktom. Luis je poslje meča kratko prokomentirao: "Ako želite da postanete svjetski šampion teške kategorije, onda morate upotrebiti sve moguće udarce, a ne samo šetati po ringu". A zatim i dodao sljedeće: "Ukoliko Tajson želi meč, imaće ga". Ovaj boks spektakl se može očekivati već početkom sljedeće godine. Tui je ovo bio prvi meč za svjetsku krunu i drugi poraz. Prethodno ga je pobjedio Ajk Ibebuči, ali ni ovoga puta Tua nije mnogo tugovao. Izjavio je da ide na Novi Zeland da se odmori i da će se ubrzo vratiti u profi ring. Ipak, njegov menadžer Kevin Bari je otkrio razlog zbog koga je Tua bio tako pasivan: "Već poslje druge runde Tua je osetio bol na ljevoj strani rebara. Riječ je o staroj, nedovoljno saniranoj povredi, koja ga je omela da bude daleko ubojitiji. Jednostavno nije mogao da upotrebi svoje najjače oružje, ljevi kroše". Luis je ovim mečem zaradio oko deset miliona dolara ,a Tua četiri. |
Utorak, 24.06.2003. Boks: Nakon meča Luis - Kličko Kličko "moralni pobjednik" meča sa Luisom
 Tridesetak minuta nakon velikog i spektakularnog boksaćkog meća između Lenoksa Luisa i Vitalija Klićka strasti se i dalje ne smiruju. Meć koji je po svemu podsjećao na brutalnu borbu dva gladijatora iz doba starog Rima, malo koga je mogao ostavi ravnodušnim. Iako je Luis pobjedio nakon prekida meca po isteku šeste runde i iako je ostao svjetski šampion u verziji WBC, jedinstveno mišljenje je da je Vitali Klicko pravi i istinski pobjednik velikog dvoboja u Stejpls Centru u Los Andjelesu. Klićko, kojem su mnogi prebacivali kukavićluk i imiđ "mekanog momka", pokazao je cjelom svjetu da to nikako nije taćno, o ćemu svjedoće i brojni komentari vodećih ljudi iz svjeta boksa. |
Utorak, 24.06.2003.Boks: Luis - Kličko Luis obranio titulu
 Lenoks Luis je obranio titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji u verzijama Svjetskog boksaćkog saveza (WBC) i Medjunarodne boksaćke organizacije (IBO). On je slavio u borbi protiv ukrajinskog izazivaća Vitalija Klićka održanoj u Stejpls centru u Los Andjelesu prekidom meća nakon šeste runde, zbog prevelikog krvarenja i otoka oko ljevog oka svog protivnika. Doktor Pol Valas iz Kalifornijske državne komisije za sport je procjenio da bi nastavak borbe bio nemoguć, jer Klicko se ne bi mogao brani od napada njegovog velikog protivnika. Vitali Klićko se, kao sto se i oćekivalo od ovog velikog borca, nikako nije složio sa odlukom doktora i sudaca. Treba istaknuti da je on vodio u poenima kod sve trojice sudaca ovog meća prije prekida, pobjedivši u ćetiri od šest rundi meća. |
VELIKI BOKSAĆ
 |
Miak Taysonova biografija
|
object width="425" height="350"> Majk Tajson (Michael Gerrard Tyson) rođen je 30. lipanj 1966. godine u New Yorku. Njegov otac je napustio njegovu obitelj kada je Majk imao dvije godine. Još kao djete je bio u društvu uličnih bandi; do svoje dvanaeste godine, više puta je imao probleme sa zakonom. Sa 12 godina biva uhvaćen u oružanoj pljački i poslan u popravni dom u blizini New Yorka. Iz popravnog doma pušten je sa 14 godina i tada se vraća u školu. Majkov profesor tjelesnog odgoja uočio je njegovu nadarenost za boks i predstavio ga tada legendarnom treneru Kusu Damatu. Majkova majka umire kada mu je bilo 16 godina i Damato postaje njegov glavni odgajatelj. Tajson se 1983. godine ponovo našao u popravnom domu zbog seksualnog zlostavljanja dvanaestogodišnje djevojčice. S obzirom na velike uspjehe u amaterskoj konkurenciji, Tajson 1984. godine pokušava ući u olimpijski tim Amerike, ali u tome ne uspeva. Po preporuci trenera, iste godine postaje profesionalni boksać. U ožujku 1985. godine Tajson prvi put ulazi u profesionalni ring. U svojoj prvoj godini među profesionalcima ostvaruje 15 pobjeda bez poraza. Mnogi su govorili da je Damato stvorio savršenog boksaća. Nažalost, nije stigao da vidi Tajsona sa šampionskim pojasom - umro je krajem 1985. godine. Naredne godine Tajson postaje najmlađi šampion u povjesti superteške kategorije. Iste godine pobjeđuje tri boksaćke titule: WBC, WBA i IBF. Bio je jednostavno najbolji. Prve probleme sa zakonom, bar od kada je postao profesionalac, doživeo je u braku. Njegova tadašnja supruga, Robin Givens, tužila ga je za zlostavljanje. Suđenje je dobila, a Tajson je dobio razvod i novčanu kaznu. Sljedeća medijska bomba bilo je silovanje osamnaestogodišnje Dezir Vošington, zbog čega je 1992. godine osuđen na šest godina zatvora. Zahvaljujući dobrom vladanju, pušten je poslje tri godine. Po izlasku iz zatvora, izjavio je da je potpuno nov čovjek, da je puno vježbao i da će vratiti titule koje su mu oduzete. Tokom izdržavanja zatvorske kazne prešao je u islamsku vjeru i postao pristalica komunizma (na ruci je istetovirao lik Mao Ce Tunga). Novi boksaćki mečevi Tajsonu su donijeli i više novca nego ranije. Za tri lake pobjede u prvoj "postzatvorskoj" godini zaradio je čak 65 miliona dolara. Sljedeći meč bio je, međutim, prekretnica u njegovoj karijeri: doživeo je prvi poraz, i to od Ivandera Holifilda. Revanš meč, zakazan nakon nekoliko mjeseci, bio je još eksplozivniji - Tajson je Holifildu odgrizao dio uha. Istoga dana dobio je ogromnu novčanu kaznu i oduzeta mu je boksaćka dozvola u državi Nevada. Godine 1998. Tajson se po drugi put vjenčava, ovog puta s Monikom Ril. Do danas je boksao samo izvan Nevade (gdje je najveći boks centar Las Vegas), ali se mora reći da mu je karijera u padu. Posljednji veliki meč odigrao je s aktuelnim šampionom, Lenoksom Luisom, koji ga je nokautirao u osmoj rundi. Godine 2000. Tajson se razveo od svoje supruge. Danas živi u New Yorku spremajući se, kako kaže, za šampionsku titulu. |
MUHAMMED ALI KRALJ BOKSA
|
Jednoga dana se vidim koa ovaj šampion. |
06.01.2007., subota
SAVRŠENSTVO
 |
 |
NAJVECI NA TRONU STOLJECA
|
Svi prisutni u studiju BBC-a ustali su i pozdravili najvecu sportsku licnost dvadesetog stoljeca. Aplaudirali su brojni svjetski rekorderi i prvaci, bivsi i sadasnji, ne samo iz Britanije, te razvikane zvijezde devedesetih poput Beckhama i njegovih kolega iz "Manchester Uniteda". Na pozornici, Alija su docekali Lennox Lewis i Evander Holyfield. Obojica nisu prikrivala ponos da stoje pred svijetom zajedno sa Najvecim. Frenetican aplauz zaustavio je Ali pokretom drhtave ruke. Holyfield je prvo opisao dozivljaj Amerikanca prema Aliju i ono sto ga udaljava od ostalih vrhunskih sportasa, potom je trenutni sampion, Lewis, izjavio da ce Ali "definitivno zivjeti zauvijek". Kralj Svijeta sve to sutke slusa, izmoren Parkinsonovom bolescu koja mu cini bolnim i pokusaj kretanja, a tesko razumljivim svaki pokusaj govora. Ovo je prica o njemu: Najvecem medju najvecim |
 |
 |
Policajac je presudio
|
A sve je pocelo kada je Cassius Clay, skoro dva metra visok i naocit covjek, dobio u nasljedstvo plantazu u Kentuckyju i cetrdeset robova. Svoju osebujnost je ubrzo dokazao oslobadjajuci svoje roblje ukljucujuci i pradjeda kasnijeg sampiona. Tako je nastala porodica Clay u 19. stoljecu. Clayov otac, Cassius Senior, s ponosom je pricao o porodicnom "pretku" dvojici sinova, Cassiusu Marcellusu i Rudolphu, koje je odgajao kao dobre krscane i ponosite crnce. Porodica Clay bila je atipicna za porodice kasnijih svjetskih boksera. Crna srednja klasa je bila bitno razlicita od bijele, ali djeca nikada nisu bila gladna. Majka Odessa cak nije bila ni potpuno crna: jedan njen djed bio je "polucrn" dok je drugi bio "cisti" bijelac. Za ljubitelje rasne cistoce, to znaci da je imala 37,5 posto "bijele krvi". Vaznost ovog detalja je u kasnijem Cassiusovom zivotu, nakon sto se pridruzio Naciji Islam, kako su se sluzbeno zvali Crni muslimani, jer Muhammed Ali, promijenivsi ime i vjeru, tvrdi da je sva bijela krv u njegovu familiju dospjela kroz silovanja, sto nije bilo tacno. Medjutim, ta cinjenica nije mu smetala da svoje oponente odrasle u pravim crnackim getima na dnu drustvene ljestvice, poput Joea Fraziera i Pattersona, naziva "pocasnim bijelcem" ili "Cica Tomom". Socijalna i rasna nepravda odredili su Clayov zivot jer je, jos kao petogodisnjak, pitao sta rade "obojeni" kada je vozac autobusa bijel, prodavac takodjer, bas kao i policajac te uopste sva zanimanja s kojima se mali Cassius susretao. Nestasluk malog Cassiusa ogledao se u povremenom strasenju roditelja. Zavezao bi zavjese tesko vidljivim koncem i kada bi roditelji legli i svi se primirili u kuci, Ali bi povlacio konac te pomjerao zavjese. U skoli nije se isticao znanjem, ali jeste bio poslusan. Tuca mu je, takodjer, bila strana. Do jednog dana. Imao je dvanaest godina. Jedan lokalni policajac iz Louisvillea odigrao je presudnu ulogu u dovodjenju mladog Cassiusa u ring. Tek dobivsi novi bicikl, Clay se uputio na jedan lokalni vasar. Obisavsi vecinu standova, vratio se do mjesta gdje je ostavio bicikl i shvatio da je ukraden. Hitro je nasao policajca koji ga je ocinski poveo okolo da nadju kradljivca. Putem je Cassius prijetio nepoznatom pocinitelju te opisivao sta ce mu sve uciniti kada ga nadju, kao sto ce kasnije to raditi oponentima na najvisoj svjetskoj sceni. Na policajcevo pitanje da li zna da boksuje, klinac odgovara da ne zna, a na opasku sta ce biti ako je kradljivac znatno veci i jaci, Cassius se ne obazire tvrdeci da bez obzira na sve, on ce…. U tom trenutku predlozeno mu je da podje u lokalni klub gdje je policajac ujedno bio i trener. Cassius se potpuno posvecuje boksu, skolu pohadja redovno, ali ne s previse uspjeha. Tek na intervenciju upravnika skole, nastavnici daju Clayu prolazne ocjene koje ni znanjem a ni radom nije zasluzio. Medjutim, mada razmetljiv, nije nikada pravio probleme, van ringa snagu nije upotrebljavao, sto je upravnik cijenio, a ujedno je i prepoznao buduceg Najveceg. Nije zelio da bude zapamcen kao upravnik skole koja je oborila sampiona. Clay ne pije, ne pusi i vodi strogo sportski rezim zivota. Iako brbljiv i prepotentan u ringu i oko njega, s djevojkama je stidljiv. Neki autori to objasnjavaju krscanskim odgojem i uticajem majke, posto se za oca ne bi moglo reci da je bio odani krscanin, no to su tesko dokazive parapsiholoske kategorije koje nisu ni bitne. Cinjenice ostaju. Kada je vec postao prvak svijeta, reporteri su primijetili nedostatak zena u njegovoj blizini te se spekulisalo s latentnim homoseksualizmom. Pogresno, ponovno, jer Ali jednostavno nije imao vremena. Jedini cilj kojem se potpuno posvetio bila je titula. A zene odvracaju paznju. Cetiri puta ce se zeniti. Clay je brzo napredovao te se preko lokalnog nivoa uspeo i do drzavnog amaterskog vrha jos dok je pohadjao skolu. Sa osamnaest godina, uvrsten je u americki olimpijski tim za Igre 1960. Prije odlaska u Rim, americki olimpijci boravili su u New Yorku, gdje je Clay proveo cijeli dan ispred kafica velikog, do tada najveceg, boksera Sugar Raya Robinsona, nadajuci se susretu. Medjutim, Robinson je samo hladno pozdravio se s Clayom i otisao svojim poslom. Cassius tada obecava da nikada, kada postane Najveci, "nece se tako odnositi prema onima koji su spremni provesti cijeli dan cekajuci za autogram". Mnogo vazniji detalj iz tadasnjeg boravka u New Yorku je obilazak Harlema, gdje je na ulici slusao propovijed jednog od sljedbenika Elijaha Muhammeda, vodje Crnih muslimana. Iako mu to nije bio prvi susret sa ovom religijskom sektom, Cassiusu se urezala militantnost ove propovijedi bitno razlicita od poruka sljedbenika Martina Luthera Kinga koji su organizovali protestna okupljanja u obliku sjedenja na javnim mjestima. Clay, iako tek osamnaestogodisnjak, osvjedocio se dovoljno puta u postojanje rasnih nepravdi te nevoljkost drustva, posebno bijelog dijela, da se one isprave. Na jugu, ali ne samo tamo, crnce je malo ko stitio i tretirao jednakim. A Ali je sebe vec odavno smatrao Najvecim i sada mu je jos jedino ostalo da to i dokaze. |
CASSIUS CLAY
 |
Na putu do zlata
|
Mirni protesti i pjevanje krscanskih gospela nisu mogli zadovoljiti tako veliki ego. Elijah Muhammed, Malcolm X i ostali prvaci jos ne previse razvijene sekte, tvrdili su da je Bog crn, koji je stvorio prve ljude na zemlji, koji su, opet, bili crni. Tek koju hiljadu godina kasnije, doktor Yacub, po odlasku iz mitske zemlje na Bliskom istoku na jedno grcko ostrvo (prica uveliko podsjeca na Noinu barku), uspio je stvoriti i bijelog covjeka - "plavookog djavola" koji je kriv za svo zlo i nepravdu mnogo godina kasnije. Ova fantasticna prica, ovdje prikazana samo u osnovnim crtama, gdje se opisuju i svemirski brodovi sa cudnim posadama, primamila je Claya, koji pocinje da cita njihove novine i sve zivlje se interesuje za ucenje Elijaha Muhammeda tokom narednih godina, iako jos uvijek ne odlazi u dzamije Crnih muslimana. Koliko god da je ovo ucenje bilo u suprotnosti sa krscanskim osnovama na kojima je odgojen, ono je isto tako temeljno razlicito od poimanja islama u drugim dijelovima svijeta, te je, mozda, upravo jedinstvenost i militantnost govornika i ideje o posebnosti crnih ljudi privukla kasnijeg olimpijskog sampiona. Slijedeci ova ucenja, Clay ce iskazivati vrlo ostre sudove o bijelim ljudima, cesto podupiruci svojom elokventnoscu i najproblematicnije stavove poput onog "da bijeli covjek ne moze biti prijatelj crnom" iako je imao pregrst prijatelja bijelaca. Ovu tezu objasnjavao je ljutito Michaelu Parkinsonu, ponajvecem majstoru intervjua sedamdesetih (uz Dicka Cavetta), iako su se njih dvojica toliko sprijateljili da ga je Clay, tada vec odavno Ali, vodio sa sobom na snimanja intervjua po Americi koje su vodili drugi majstori. Retorika i praksa nisu se slagali, ali postoji li ijedna vjera koja to uspijeva pomiriti? Do zlatne olimpijske medalje Clay je morao jos jednu prepreku svladati. Poput mnogih velikih ljudi, on se takodjer bojao aviona i morali su mu detaljno objasniti da ne moze vozom putovati iz New Yorka u Rim. Osvojivsi titulu, Cassius svugdje ponosito hoda sa medaljom oko vrata. Wilma Rudolph tvrdi da je "spavao s njom (medaljom), isao u kafeteriju s njom. Nikada je nije skidao (o medalji se i dalje radi). Niko nije iskazao toliko ponosa kao on." Sam sampion kasnije je opisao problem sna: "Prvi put u zivotu spavao sam na ledjima. Morao sam, jer ta medalja bi mi se urezala u grudi." Rimsko zlato bilo je i kasnije predmet diskusija o Clayu. Po povratku u rodni Louisville, odbili su ga posluziti u jednoj kafeteriji iako je imao medalju na grudima i postao opstepoznat. Stvorena je legenda da je Clay otisao do rijeke, te u bijesu strgnuo medalju i bacio je. Ova prica nasla je posebno mjesto u biografiji koju su objavili Crni muslimani iako je sam Clay iskreno rekao da zapravo "ne zna gdje mu je medalja". Potom Clay ulazi u profesionalne vode boksa kojim vladaju talijanska i jevrejska mafija. On ce, zapravo, postati prvi sampion bez veza sa bilo kojim od ovih klanova. Angelo Dundee, ubrzo po otpocinjanju profesionalne karijere, dolazi na mjesto glavnog trenera mladog pretendenta na najvisi naslov. Medjutim, ni Dundee, kao ni njegovi prethodnici, nije uspio natjerati Claya da promijeni gard i nacin boksa. Svi strucnjaci bili su vrlo kriticni prema niskom gardu, vjecitim direktima u glavu protivnika i ignorisanju protivnikova tijela, "leptirovom plesu" u ringu zbog kojeg je bio neuhvatljiv za vecinu protivnika, a strucnjacima se cinio kao cirkusant. Konzervativni apostoli boksa bili su jos vise uvrijedjeni Clayo-vom retorikom koja je privlacila publiku ali i povecavala broj neprijatelja. Trebat ce koja godina proci da svi priznaju umijece i osnove za javnu arogantnost Cassiusa Claya. Bivsi pratilac Sugar Raya, osebujan lik kojeg su zvali Bundini, bio je privucen Clayovim najavama u kojoj ce rundi zavrsiti mec. Bundini, krscanin i borac za ljudska prava, zvao je Boga "Kratki" (Shorty), te je pitao Claya da nije Kratki u njegovom uglu ringa, jer jedino to moze objasniti njegova predvidjanja sedmicama prije meca u kojoj rundi ce okoncati otpor protivnika. I tada dolazi do objasnjenja umjesnosti: "Svaki put kada udjem u ring, ja sam smrtno preplasen. Preplasen sam jer nakon svog pokazivanja i predvidjanja, svi ti ljudi zele da budem pometen. Znam da sam u problemima. Ako izgubim, oni ce biti spremni da me protjeraju iz zemlje. Ja sam tamo sam i znam da moram pobijediti. Ovo je cinjenica koju samo ti i ja znamo." Tek tri decenije kasnije, ovaj razgovor je objavljen u odlicnoj, mada ne potpunoj, biografiji Davida Remnicka Kralj Svijeta. |
 |
Izmedju zene i vjere
|
Aktuelni svjetski sampion, Sonny Liston, bio je antiteza Claya. Odrastao na dnu drustvene ljestvice, i to crnacke, nikada nije uspio da se istinski odvoji od svojih korijena. Ni titula, do koje je dosao nakon brojnih bliskih susreta s policijom, veza s mafijom te perioda u zatvoru, nije mu pomogla. Clay je i njega, poput mnogih drugih, uspio iznervirati i Liston je, prilikom susreta u kasinu Las Vegasa, iznenada prisao blize Clayu i snazno ga osamario. Clayove oci pokazale su strah, mozda prvi put u zivotu, i cinilo se da je Liston dobio prvu psiholosku rundu nekog buduceg meca. Prilikom naredne odbrane titule protiv starog sampiona Pattersona, Clay je, kao mladi pretendent, usao u ring, pozdravio Pattersona s postovanjem, iako mu se i on zamjerio jos u Rimu kada se mlako rukovao sa olimpijskim pobjednikom, te, prisavsi Listonovom uglu, caplinovski poceo da se trese kao neko u velikom strahu. Dvorana se smijala, Patterson se razveselio u sopstvenom strahu od jos jednog poraza od Listona, dok je sampion zanijemio. Runda broj dva je bila definitivno Clayova bas kao i treca odmah po svrsetku meca kada je ponovno Clay usao u ring, opisao borbu sramotnom i najavio da ce Listona oboriti u osmoj rundi jednoga dana kada ovaj konacno pristane na mec. No, tu nije bio kraj. Koji mjesec prije velikog meca zakazanog za 25. februar 1964., Clay je, sa svojim najblizim pratiocima, autobusom usred noci dosao pred Listonovu kucu, prethodno obavijestivsi vecinu reportera da se i oni tamo nadju. Probudivsi sampiona, Clay je galamio: "Izadji napolje. Pomest cu te ovog momenta. Izadji da zastitis svoj dom. Ako ne izadjes, ja cu provaliti kroz vrata." Liston nije smio nista rizikovati zbog sopstvenog policijskog dosjea, zatvorske proslosti i loseg publiciteta koji ga je pratio tokom cijele karijere. Medjutim, cak i da je htio, policija je vec bila na mjestu dogadjaja, sto je Clay i bio predvidio. Jos jedan korak na putu do sna je ostvaren. Prilikom vaganja pred borbu, svi prisutni su po prvi put vidjeli scenu koju ce kasnije mnogi oponasati. Do pojave Claya, to je bila ponosita procedura. Na Clayovoj jakni bilo je ispisano "lov na medvjede" podsjecajuci na njegov opis Listona, dok je on prijetio i pozivao na pocetak borbe odmah. Kasnije su neki reporteri bliski Clayu, nije ih bilo previse, priznali da im je dosapnuo da ga pridrzavaju kao da ga sprecavaju da pridje blize Listonu. Svi su ove geste ocijenili skandaloznim, Clay je malo kome bio simpatican, svega pola karata za mec je prodano, dok je 93 posto reportera predvidjelo Listonovu pobjedu. Stavise, nokaut je ocekivan vrlo rano. Potom je dosla borba i sok. Liston nije zelio da nastavi borbu poslije seste runde. Totalno je bio porazen dok je Clay uzvikivao: "Ja sam kralj. Kralj Svijeta!" Vec narednog dana Clay je po prvi puta otvoreno priznao da je sljedbenik Nacije Islam, sto je izazvalo burne reakcije. Sportski reporteri malo su znali o ovome pokretu bas kao i javnost. Jedino jasno je bilo da se Crni muslimani zalazu za segregaciju, da su okorjeli nacionalisti te nisu vicni trpjeti nepravdu. Sve ove atribute prisili su i Clayu zbog njegovog prijateljstva s Malcolmom X-om. Bijelci su gotovo nepodijeljeno iskazali gnusanje osim onih najradikalnijih rasista iz KKK koji takodjer sanjaju o podijeljenom svijetu izmedju bijelih i crnih. Medjutim, cak i crna publika nije na ovu obznanu gledala sa simpatijama jer je pokret za ljudska prava vodjen Martinom Lutherom Kingom bio znatno popularniji. Umijesala se i boksacka organizacija koja je objavila oduzimanje titule Clayu, do cega, na kraju, ipak nije doslo jer su neke americke drzave odmah najavile ignorisanje takve odluke. Ali Clay je time ostao nemila licnost. Prije osvajanja titule mrzili su ga zbog hvalisavosti i neobicnog nastupa, pogotovo zbog mladosti kojoj takvo sta nije prilicilo po tadasnjim shvatanjima. Nakon borbe u kojoj je iskazao vrhunsko umijece, nastavljena je mrznja zbog religijskih i rasnih ubjedjenja. Narednih sedmica Cassius kao prezime koristi X umjesto Clay, dok mu konacno Elijah Muhammed nije dao pocasno ime Muhammed Ali. Bilo je to 6. marta 1964. Ubrzo mu, pored imena, Glasnik Allahov, sto je Elijahova pozicija bila u pokretu, nalazi i zenu, ali ne za brak. Medjutim, Ali se zaljubljuje te se zeni sa Sonji Clay, koja se odlucila za to prezime iako ga se njen suprug netom odrekao. Alijev otac je mnogo ljutitije reagovao na promjenu imena. Porodicni kontakti su zamrznuti, a Clay ne odsjeda vise u roditeljskom domu, vec u hotelu, djelimicno i zbog narastajuceg uticaja Elijaha Muhammeda, covjeka za kojeg bi se tesko moglo reci da je bio tolerantan. Iz istih razloga ni prvi Alijev brak nije duze trajao. Vjerski drugovi su mu jasno stavili do znanja da mora izabrati izmedju zene, koja nimalo se ne uklapa u stroge muslimanske obicaje, i vjere ciji je Ali postao najpoznatiji simbol. |
NEŠTO POSEBNO
 |
